petak, 06.03.2009.
|
Zalutala sam u vrt pun ruzmarina. Tijelo se dupkom ispunilo aromom. Pojedem list lovora i koromaca koji su rasli sramezljivo pored, u mediteranskoj simbiozi. Legnem na toplu, suhu zemlju polako fermentirajuci na suncu. Osjecam misli kako se tope i otjecu kroz kapi znoja. Nestajem.
Nestajem bezobzirno u pixelima tvojih monitora, tvoje nabudjenosti informacijama, svojih promasaja. Gubim se u sumu loseg prijenosa, Tvoje razloznosti i bezrazloznosti, Svojeg smisla kojeg ne nalazim. Nestajem u grcu nasih rasprava i opsesivno kompulzivnih poremecaja, u kontroli koju gubimo, u ludilu nasih oceva. Nema me. Ugusila me buka i jeka, i rezonance buducnosti sa kojom se ne mogu poistovijetiti. Dosta ti je. Razmontiras me, dio po dio i slozis u kutiju na vrhu ormara. Nikada nisi podnosio miris zemlje, ali sada ta opora mjesavina zacina na tvom ormaru polako boji sobu neizdrzljivoscu. I vristi. I psuje. Dok ti stvarno ne bude dosta, pa izadjes van. I zasljepljen suncem zalutas u vrt pun ruzmarina, dok ti se tijelo dupkom ne ispuni aromom. Pojedes list lovora i koromaca cudeci se mediteranskoj simbiozi i legnes pored mene na toplu, suhu zemlju polako fermentirajuci na suncu. Dok nam se misli tope i otjecu u kapima znoja. Dok se drzimo za ruke. I vise ne nestajemo. |
srijeda, 27.08.2008.
|
dalmaciji...
lijepa si i duboka, znan da zivota kamena jos nisam dotakla lijepe su ti rijeci ljetne i pune soli u maestralu se skrivas duboko u kosti u korijenju sto plete murva stare kuce zid, i babin kip, i ocev lik morem dajes svu jubav za me slike sjecanja i moje rane.... a ti, lipi moj cale, di me veza srcem sidom kosom, uspomenom, smokvom, i sve se gubi... nisu vise isti judi ali cuvan te tu u dusi izrezanog kolaza, razglednica sunca maslinova ulja, razbijenih kolina, mula, vriske dice, krvi nase i jubavi .. i jubavi...  |
utorak, 01.08.2006.
|
osjetila sam kako siri...
disanje je ostalo samo zaboravljeni refleks na koji sam otupjela glava se smrznula na travi sam s mravima s crvima u ustima.. introspekcija kaosa i ponekad mir sa stvarima anksioznost kao uspavanka i vlastito srce kako kuca po nepcima zajedno sa mirisom nestanka znam da jesam kriva jer sam uzrocno posljedicna i jer nemam izbora osim navodno oslobadjajuceg beskraja a taj nema kraja vjerujte mi nema kraja ..mozda ponekad mir sa stvarima bez nadanja bez traganja.... |
četvrtak, 18.05.2006.
|
nategnute strune tvoga bica
pogadjaju ton bez greske utrobom prozdirem ono malo ljubavi kruha uroni u crnu vodu noc je imam te u dlanu ruke ipak... bojim se hladnoce zacahurio si se u one stare pjesme "nekako s proljeca" tvoje se ne osjeca.. ruke su ti prozirne propadam euforicno jer vjerujem past cu na tebe ostat nepomicno tragovima tragova u trazenju tebe tragam nada je kurva ali se nadam zemlja je bila suha s pokorovom leda trudio si se probiti ali se neda .... odlozi svoje oklope ne volim te drugacije dopusti si ovo nase bez pitanja doci se opet vrijeme, ljubavi za skitanja... |
nedjelja, 14.05.2006.
|
sumrak
sunce u boci vozim sto na autoputu i sve nestaje polako dodajem gas..dok mi se srce ne zaljepi na naslonjac sica potonem dublje u svoje kofere znam da tamo nije tvoje prebivaliste...sigurno je ovaj put ne molim da me puste....obziri su izgubili kontrolu i rasplinuli se u toplom zraku jos vidim njihove obrise ali brzo putujem u vremenu...ne dam da me sustigne kajanje lica u retrovizoru...refleksije srca djetinjstvo je naslo svoj kraj u tvom odgovoru zatvorila sam oci u naletu vjetra i vristala progutala sebe i kilometre pustinje ispred otac i braca ostali su svjedoci samounistenja zato idem brze njihovim putevima majka je cekala pokorno sita sudbine zato probijam zidove tvoje lice slavilo je krhotine srca zato nedam ... nedam da me uzme .... izgubila sam se u krajoliku krv je tekla i dalje hraneci tijelo bojama otpustim kocnice imam svoje sunce u boci sjecanja sam ostavila uz cestu umorna sam postala od tracanja u mjestu... |
utorak, 09.05.2006.
|
naculi usi...
cujes li je? dosla je polako, na vrscima prstiju.... ispreplela se s tobom poput jedne od onih drevnih energija koje osjecas u zadnjim izdisajima ljeta.. polozila je svoje krhko tijelo u tvoje dok si bezumno i bez cilja lutao granicama smisla... osvrni se... vidis li je? protegla se nevino sivim jutrom bez sunca, sneno zijevnula i ucinila vjetar toplijim... oci su joj jezera u kojima lezi sve cemu si se ikada nadao.... sad stani...ne zuri se prvise.. stigao si, iako znam da ne vjerujes..ali cijelo si vrijeme bio tu..bio si cilj...bio si ti... ... kada si shvatio da su zivot njezini otkucaji srca u tvojim grudima....i jutarnja kava u beskonacnim zorama kada si trazio mir, divio se umjetnosti dima cigarete koji je polako nestajao u zraku i prvim zrakama sunca koje su polozile svoje ruke na tvoj balkon i probudile onog ludog pivca koji je, kao da mu zivot ovisi o tome, iz dubine sebe pustio prodoran krik i pozdravio novi dan.... .... jaka je..sada znas...i nema joj kraja.... zato stani , ne zuri previse... tu je..s tobom,ne ide nikamo... u trncima je sto ti prolaze duz ledja kad udahnes proljece punim plucima.. ne zuri....sve je tu...samo ..budi.. |
subota, 22.04.2006.
|
udahni duboko i broji do deset prije no sto skocis..
na ovo ulazem sve karte, ulazem sve sto imam sklopi oci u namjeri nestajanja, postani trenutak... rasiri ruke...vjetar ti je u jedrima i nosi one papirne brodice snova prema najblizem uscu mislim da sam se ipak spotaknula i pala pripreme su trajale vjecno sad bez daha ponirem prema moru izbrisalo se sve.... vracam se ponovo na pocetak nada je ostala zatvorena u kutiji gdje te skrivam od zaborava kutije vise nema... izbrisalo se sve.... bilo smo mali kositreni vojnici i imali smo veliko kositreno srce ponosno smo stajali na strazi ponosno smo se, bez kajanja i bez pitanja predavali ovaj cu put odabrati drugu inkarnaciju (svi znamo sudbinu malih vojnika) bit cu jedna od papirnih brodica na putu prema uscu one su uvijek imale perspektivu slobode dajem to kositreno srce i ljubav prema tebi za novu dozu snova padam prema moru brzinom koja obecava probijanje u neke nove dimenzije ... sloboda je u tebi, kazes mi.. a ja se nisan makla jutros dalje od svog kreveta ustajem..sunce je vani smijem se...znaci, dobro je..  |
nedjelja, 16.04.2006.
|
gledam ti usta
razvucena u blagi osmijeh fokus mi je negdje na onim stvarima koje mi govoris izmedju redaka mislim kako nisam nikada opazila secesijske detalje na procelju zgrada bili su previsoko... klizim ti kroz prste polako i otjecem....nesto dalje od luke i usidrenih brodova prostranstvo traje samo do sljedeceg otoka ali i to mi se cini previse... slobode rado bi ostala s tobom ispod pokrivaca tamo nam ni sunce nije trebalo ...proljece ima miris putovanja... oprosti mi sto zelim otici zapetljana u metafore i ukrasne pridjeve u ocajnickoj zelji da ti objasnim zasto odlazim ...ipak ostajem.... oprosti mi sto ostajem grlis me, i sapuces da je zivot pred nama ja stojim na trajektnom pristanistu s torbama a brodovi samo dolaze, odlaze... odlaze.... |